I libri

Pietro Gerber #3

La casa delle luci
(Kuća svjetlosti)

Donato Carrisi

U velikoj, mračnoj kući na vrhu brda, jedna djevojčica živi sasvim sama... Zove se Eva, ima deset godina, a sa njom su samo domaćica i mlada au pair djevojka iz Finske Maja Salo. Od roditelja nema ni traga. Upravo Maja očajnički traži pomoć od Pjetra Gerbera, najboljeg hipnotizera u Firenci, poznatog kao „uspavljivač djece“. Već neko vrijeme Eva nije zaista sama. Sa njom je zamišljeni drugar, bez imena i bez lica. Zbog tog prisustva, Eva je možda u opasnosti. 

Međutim, Pjetrov ugled je u ruševinama, a na neki način i on sam. Zbunjen i nesiguran u sopstvenu sudbinu, Pjetro pristaje, iako sa velikom rezervom, da se suoči sa Evom - ili tačnije, sa njenim zamišljenim prijateljem. U tom trenutku pred njim se otvaraju nevidljiva vrata. Glas izgubljenog dečaka koji govori kroz Evu dok je u stanju hipnoze nije mu nepoznat. I što je najvažnije, taj glas poznaje Pjetra. Poznaje njegovu prošlost i djeluje kao da čuva istinu, predugo skrivanu, o nečemu što se dogodilo jednog toplog leta kada je on bio dijete. Zato što je sa jedanaest godina Pjetro Gerber umro. A misteriozni događaj koji se odigrao nakon njegove smrti i dalje ga proganja.

Pjetro Gerber je na dnu: suspendovan je nakon prethodnih slučajeva, živi povučeno i bori se sa sopstvenom depresijom. Njegov život se mijenja kada mu na vrata dođe Maja Salo, mlada Finkinja koja radi kao dadilja desetogodišnje Eve u Vili del Kotonjolo. Maja tvrdi da se sa Evom dešava nešto neobjašnjivo i opasno - djevojčica razgovara sa „zamišljenim prijateljem” koji sebe naziva Dječak bez lica.

Pjetro u tajnosti odlazi u izolovanu, sumornu vilu. Eva živi u potpunom odsustvu roditelja (bogati otac je stalno na službenim putovanjima, a majka je napustila porodicu). Tokom prve seanse hipnoze, Eva ulazi u duboki trans, ali njen glas se mijenja. Kroz nju progovara dječak koji se direktno obraća Pjetru i spominje detalje iz Pjetrovog djetinjstva koje niko ne zna - tačnije, iz ljeta 1994. godine.

Pjetrova prošlost (1994): Pjetro se prisjeća ljeta kada je imao jedanaest godina i boravio sa roditeljima na moru. Tokom jedne oluje doživio je nesreću u vodi i pretrpio kliničku smrt (srce mu nije kucalo nekoliko minuta prije nego što ga je otac reanimirao). Pjetro se od tog događaja uvijek osjećao kao da je dio njega ostao sa „druge strane”. Međutim, dječak koji govori kroz Evu tvrdi da se tog ljeta dogodilo još nešto - zločin koji je Pjetrov otac po svaku cijenu pokušao da zataška.

Istraga u Vili del Kotonjolo: Pjetro shvata da Maja Salo i posluga u kući skrivaju sopstvene tajne. Pretražujući imanje i analizirajući Evino ponašanje, Pjetro shvata da „zamišljeni prijatelj” nije duh, već realna osoba ili potisnuto sjećanje na nekoga ko je boravio u vili. U kući se nalaze tajni prolazi i prostorije koje podsjećaju na izolaciju.

Kako Pjetro dublje kopa po Evinom umu i svojoj prošlosti, slagalica se sklapa kroz nekoliko ključnih otkrića:

1. Identitet Dječaka bez lica: Dječak koji progovara kroz Evu zapravo je Karlo Canusi (Batigol), dječak iz Pjetrovog djetinjstva (iz ljeta 1994). Karlo je bio dječak koji se vodio kao nestao/utopljen istog onog dana kada je Pjetro imao nesreću u moru.

2. Uloga Pjetrovog oca: Pjetrov otac Gospodin B. (takođe čuveni hipnotizer) nije samo spasio Pjetra od utapanja, već je primijenio hipnozu na sopstvenom sinu kako bi mu izbrisao sjećanje na to šta se stvarno dogodilo tokom igre. Pjetro nije samo zamalo potonuo - on je bio svjedok Batigolovog nestanka. Da bi zaštitio Pjetra od traume i sačuvao porodične tajne, otac je lažirao i potisnuo Pjetrova sjećanja pod hipnozom.

3. Veza sa Evom i Vilo del Kotonjolo: Ispostavlja se da Vila del Kotonjolo i Evina porodica imaju mračnu istoriju povezanu sa događajima iz 1994. godine. Dječak koji opsjeda Evu prenio je svoje „sjećanje” na nju jer je Eva pronašla njegove stare predmete i tragove u tajnim prostorijama vile. Eva nije bila opsjednuta natprirodnim bićem, već je kroz dječju disocijaciju preuzela identitet žrtve starog nesrećnog slučaja koji je bio povezan sa njenom porodicom.

4. Dadilja Maja Salo: Maja nije slučajno dovela Pjetra. Ona je imala sopstvene motive i sumnje u vezi sa tragedijom iz prošlosti, koristeći Pjetra da dođe do odgovora koje sama nije mogla da otkrije.

Na samom kraju romana, Pjetro uspijeva da kroz namjensku hipnozu oslobodi Evu uticaja „zamišljenog prijatelja” i spasi je od psihičkog (i fizičkog) kolapsa. Međutim, cijena koju Pjetro plaća je visoka:

• Spoznaja o sopstvenoj „smrti”: Pjetro konačno shvata da njegova „smrt” sa 11 godina nije bila samo medicinski događaj, već trenutak kada mu je otac pod hipnozom prekrojio identitet i izbrisao ključni dio sjećanja.

• Prihvatanje prošlosti: Pjetro uspijeva da razriješi slučaj iz 1994. godine i otkrije sudbinu nestalog dječaka, ali shvata da je njegov pokojni otac čuvao tajne koje su zauvijek izmijenile njegov život.

• Krajnji status: Pjetro uspijeva da spase Evu i povrati dio svog unutrašnjeg mira, ali ostaje svjestan da su ljudski um i pamćenje izuzetno krhki mehanizmi kojima se lako može manipulisati - što ga ostavlja spremnim za nove psihološke izazove koji ga čekaju u nastavku serijala.

U kulminaciji romana, rođak Išo prekida decenijski lanac laži prihvatajući potpunu odgovornost za tragediju iz ljeta 1994. godine.

Pritisnut nepodnošljivom grižnjom savjesti i shvativši da je Pjetro kroz rad sa Evom dopro do istine, Išo priznaje da je bio direktno odgovoran za nesreću i stradanje dječaka Batigola. Otkriva se da je Pjetrov otac tada iskoristio hipnozu kako bi zataškao Išovu krivicu i izbrisao Pjetrovo sjećanje na taj događaj.

Ne želeći više da živi sa teretom tajne, Išo samovoljno odlazi u policijsku stanicu, prijavljuje se i predaje organima reda. Njegovim priznanjem slučaj iz prošlosti konačno dobija zvanični epilog, a Pjetro i Eva bivaju oslobođeni sjenki prošlosti.